Maja Klarić pjesnikinja je i književna prevoditeljica iz Šibenika. Dosad je objavila šest knjiga, redom putopisa koji govore o njezinim putovanjima svijetom posljednjih petnaestak godina. Četiri putopisa Maje Klarić su u formi poezije – “Život u ruksaku”, “Quinta Pitanga”, “Nedovršeno stvaranje” i “Četiri elementa”. Njima je Maja Klarić u hrvatsku književnost uvela žanr putopisne poezije. Dva su prozna putopisa, “Vrijeme badema” i “Približavanje zore: Put 88 hramova”. Oni govore o Majinim putovanjima pješice, hodočašću Camino de Santiago u Španjolskoj i Putu 88 hramova na japanskom otoku Shikoku, što je zajedno oko 2000 kilometara pješice. Maja Klarić 2020. godine kupila je kombi i restaurirala ga u putujuću knjižaru Bookmobil. Otada njime putuje po Hrvatskoj, širi ljubav prema knjigama i pred njim organizira razna književna događanja. Od projekata kojima nastoji poticati čitanje među svim uzrastima, Maja Klarić ističe organizaciju pjesničke rezidencije “Vesna Parun” na otoku Zlarinu i međunarodnu manifestaciju “Šumski pjesnici” nedaleko od Grožnjana.

Našem sinu Oliveru počela sam čitati još dok je bio u trbuhu – knjige koje sam ja u to vrijeme čitala, znajući da je u tom trenutku bitan samo moj glas, ritam čitanja i vrijeme opuštanja koje sam tome posvetila. No čitala sam mu i slikovnice koje je dobio na poklon prije nego što se rodio. Naime, tijekom trudnoće sam napravila veliku višemjesečnu turneju po Hrvatskoj Bookmobilom, a u knjižnicama gdje me dobro znaju, a i trbuh mi je već bio velik i vidljiv, darivali su me knjigama. Tako je jedna od prvih slikovnica koje sam mu pročitala „Slijedim svoj san“ (Simon Philip i Kate Hindley), koju je dobio od Monike Lucić Fider, ravnateljice knjižnice u Pakracu. Istu sam mu slikovnicu ponovno pročitala kad je imao mjesec dana, budući da sam s aktivnim čitanjem bebi nastavila čim se rodila. Svjesna da mu sadržaj tih knjiga još ništa ne znači, čitala sam kako bi osjetio te trenutke koje čitanju posvećujem, da polako stvaram neku našu čitalačku oazu. Kako su mjeseci protjecali, bilo mi je važno i da me gleda dok čitam, dok slažem knjige na police, dok boravim među njima. Nastojala sam odmah uvesti jedan određeni dio dana posvećen čitanju, ujutro ili predvečer, da osjeća kako je to nešto lijepo, trenutak u kojem se smirujemo, koji dijelimo. Ukratko, da je knjiga dio našeg okruženja, da je nadohvat ruke. U to sam mu vrijeme i dalje čitala knjige koje su mene zanimale, još sam čitala „svoje“ štivo – zbirke poezija hrvatskih pjesnika, nekoliko romana Elif Shafak koje sam tada gutala, Sally Rooney koja je tad bila popularna… 

Maja Klarić: Ponosna sam kad sjedne i doda mi knjigu u ruke, kao znak da želi da mu čitam

Reakcije djeteta na čitanje primjerene su njegovoj dobi – kao novorođenče mirno bi me gledao i slušao. S nekoliko mjeseci zanimalo ga je kakve su knjige na opip, listao bi stranice umjesto mene i dodirivao svaki list. Sada, s godinu dana, primijetila sam da mu imitiranje glasova već postaje zanimljivo, različitim tonalitetom mogu dodatno privući njegovu pozornost, nasmijati ga… Ta čitalačka suradnja, da je tako nazovem, odnosno koncentriranost na čitanje sad traje 15-ak minuta po čitanju, a nadam se da će se s vremenom, kako odrasta, taj period i produžiti. Primjećujem da je sad ipak vrijeme da se prebacimo s moga štiva na njegovo, vidim da mu slikovnice privlače pažnju svojim ilustracijama i bojama, pa mislim da mu je dosta mojih debelih knjiga bez slika! Sve češće čitam slikovnice primjerene njegovoj dobi, knjige samo sa sličicama i tek pokojom riječi od kojih ja onda moram pripovijedati uvijek novu priču. Ponosna sam kad sjedne i doda mi knjigu u ruke, dajući mi znak da želi da mu čitam, da smišljam nove zaplete knjižice koju smo već toliko puta prožvakali. 

Sve to potvrđuje moje uvjerenje da za čitanje nikad nije prerano – ima ljudi koji mi kažu da njihova djeca nemaju dovoljno strpljenja za čitanje, da njihovu djecu knjige ne zanimaju, da ne pokazuju nikakav interes za tim. Osobno smatram da djecu zanima ono što im predstavimo na zanimljiv način (ako nije već samo po sebi zanimljivo), a također će ih zanimati i ono čime ih aktivno okružimo – ako ih okružimo ekranima, jasno da će knjiga pasti u drugi plan. Djeca uče od nas, promatrajući nas, i ako ja čitam knjigu, Olivera to odmah zanima. Kad uzmem mobitel u ruke, zanima ga i to, naravno. Stoga nastojim češće imati u ruci knjigu nego mobitel. 

Nedavno smo počeli zajedno putovati i Bookmobilom. Imali smo nekoliko gostovanja u Dalmaciji gdje smo se dobro zabavili razmjenjujući knjige s posjetiteljima, ali i razbili nekoliko predrasuda – da je s bebama teško putovati na duge pruge, da bebe nemaju strpljenja za čitanje… Oliver je po nekoliko sati znao sjediti u kombiju igrajući se među knjigama, puzajući od jedne do druge, dočekujući sa mnom posjetitelje s osmijehom. Nijednu knjigu još nije rasparao, možda je pokoju pokušao pojesti. Mislim da je to odraz moga odnosa prema knjizi. Učim ga da joj treba pristupati s poštovanjem, rukovati njome s ljubavlju.

Putovanja Bookmobilom potiču postojeću, ali i stvaraju novu ljubav prema knjigu i čitanju

Bookmobil je već mnogo puta gostovao u vrtićima i osnovnim školama kamo sam odlazila na poziv odgojiteljica i nastavnica. Organizirali bismo razmjenu knjiga i djeca su dolazila spremna za razmjenu, s knjigama u rukama, željna novih naslova, željna razgovora o tome što su donijeli i kamo žele da ta knjiga dalje putuje. Pri takvim susretima vrlo brzo je postalo očito koja djeca čitaju kod kuće, a koja ne, ljubav i interes za knjigu bili su vidljivi, baš kao i sramežljivost onih koji kod kuće ne čitaju. Naime, ta djeca nisu nezainteresirana, prije bih rekla da su bojažljiva, znatiželjna na neki drugi način, kao da pristupaju nečem novom i nisu sigurni što će od toga dobiti, je li to nešto vrijedno njihove pozornosti. Takvoj djeci pristupam s dodatnim strpljenjem i nastojim im predstaviti knjigu kao nešto zabavno, kao neku novu igru.

U proljeće ove godine pokrenula sam seriju čitanja pod nazivom „Pet minuta poezije“ na svojoj Facebook stranici “Maja Klarić , putopjesnikinja”. Cilj tih čitanja bio je prvenstveno navesti sebe da čitam i onih dana kad mi se čini da nemam vremena, jer pet minuta, smatrala sam, uvijek se može naći. Osim toga, htjela sam poručiti svima onima koji su mi govorili da se s malenim djetetom ne može naći vremena za čitanje da nije tako. Vremena se može i mora naći, čitanje smještam vrlo visoko na ljestvici aktivnosti koje treba redovito provoditi s djecom. Jer svaka nova knjiga koju im pročitamo dodatno proširuje ne samo njihov vokabular, već i njihove horizonte.