Ivana Habuš Kraljević profesorica je sociologije i hrvatske kulture. Voditeljica je Centra za roditelje Klubko, autorica i urednica Klubkovih blogova pa tako i Klubkovog knjiškog kluba na Instagramu. Ivana je aktivna članica Familylaba Hrvatska i edukantica realitetne terapije. Koautorica je Klubkovih edukacija za roditelje i stručnjake sa psihologinjom Barbarom Perasović Cigrovski.

Voljeti čitati velika je prednost u životu. Mnogi odrasli odmah će pomisliti na školu: vjeruju da je djeci koja vole čitati lakše u školi pa će zato djetetu od najranije dobi nastojati razviti ljubav prema slikovnicama, a u vrtićkoj dobi poticati predčitačke vještine (o kojima smo pisali u našem prošlom blogu). U ovom blogu vas želimo podsjetiti da znati i voljeti čitati nije korisno samo zbog obrazovanja jer razvijajući ljubav prema pisanoj riječi djetetu otvaramo brojne druge razvojne mogućnosti, što je samo jedna od prednosti čitanja.

Istina je, zavoljeti čitati prije škole olakšava polazak u školu, ali i omogućava da uživamo u brojnim sadržajima izvan nje. Mnoga djeca propuštaju prednosti čitanja zbog nedostatka lijepih iskustava i poistovjećivanja čitanja isključivo sa školskim obavezama. Stoga je doista važno da stvaramo ugodna iskustva svojoj djeci od malih, puzavih nogu.

Mnogi odrasli misle da će dijete koje čita biti mirnije, poslušnije, otvorenije za suradnju. No čitanje nije suprotnost kretanju: ono se s njime savršeno dopunjuje pružajući djetetu priliku za istraživanje. Ono nije niti suprotnost neposlušnosti: čitanje pruža djetetu priliku za sagledavanje stvari iz drugačije perspektive, često drugačije i od naše.

Jedna od prednosti čitanja je i izgrađivanje kritičkog razmišljanja i vlastitog kriterija prosuđivanja. Voljeti čitati znači i postajati verbalno sve spretniji izraziti se, što je velika prednost čitanja i zaštita od rizičnih ponašanja u adolescentskoj dobi. Djeca koja čitaju ne slažu se sa svime što pročitaju niti sa svima s kojima čitaju – uključujući roditelje i učitelje. Kritičko razmišljanje razvija se u slobodi – podjednako čitanjem kao i kretanjem: otkrivanjem i isprobavanjem novih mogućnosti, korištenjem prokušanih starih načina i biranjem kojim ćemo putem poći.

Čitanje po fazama do odlaska u školu

Čitati najmlađima možemo već od rođenja, a s njihovim rastom i razvojem mijenjamo načine, sadržaje i svrhu čitanja.

U početku možemo uživati čitajući neku svoju literaturu za koju ne pronalazimo dovoljno vremena uz bebu – možemo je čitati na glas igrajući se s tonom i bojom glasa, odgovarajući pogledom i osmijehom na bebine “komentare”, ili je uspavljivati umirujućim glasom dok pritom radimo nešto za sebe. Ako je knjiga naša ljubav, velika je šansa da ćemo strast spontano prenijeti na dijete jer ono u svakoj dobi najviše slijedi naš primjer, a ne upute.

Već u drugoj polovici prve godine beba se počinje kretati i koristiti predmete sve spretnije, otkrivati njihovu svrhu, oponašati upotrebu. Vrijeme je za prve mekane slikovnice i prvi bebin kutić – samo njen i pristupačan. Još prije prvog rođendana djeca otkrivaju papirnatu knjigu (od debljeg kartona) i počinju uživati u listanju, pokazivanju, učenju i ponavljanju.

Tijekom druge godine mnoge slikovnice će ‘pročitati’ stotinu puta, dok ih neke nikada neće zainteresirati – dijete u ovoj dobi počinje izgrađivati svoje (trenutne) interese i ukus te mu postaje važno iskazivati ih. Dobro je da ih prepoznajemo, no ne trebamo zato maknuti sve sadržaje koji trenutno nisu visoko na njegovoj ljestvici interesa. Možemo povećati raznolikost sadržaja koji ga više interesira, a pritom ne suziti izbor generalno (npr. ne trebamo maknuti slikovnice o životinjama ako čita samo o vozilima). Takve faze su uobičajene, no važno je da dijete zadrži širu sliku o svijetu koji ga okružuje.

Gomilanje nije inspirativno, svi roditelji prije ili kasnije primijete da je najpoticajnije raditi rotaciju igračaka, pa tako i slikovnica, jer dostupnost svega u isto vrijeme djeluje kontraproduktivno: u prevelikom izboru interes se gubi. Ovo ne vrijedi u kasnijoj dobi kada i djeca zaljubljenici u knjigu često uživaju u svojim policama s knjigama.

U drugoj godini uvodimo prve kratke priče, a mnogi roditelji i ritual priče za laku noć. Tijekom druge i treće godine dijete traži više samostalnosti, a svaku promjenu potreba nije odmah lako prepoznavati – može se dogoditi da priča za laku noć postane pet priča za laku noć, da nakon priče ne bude laka noć, da se izmjenjuju faze kada se dijete ne želi odvojiti za spavanje s fazama kada želi samo čitati. Naša sposobnost slušanja puno je važnija nego njihova i može nam olakšati (ili otežati) praćenje razvojnih potreba djeteta.

U trećoj godini djeca vole sama pričati priče, znaju napamet najdraže slikovnice pa ritual uspavljivanja često može postati ritual razbuđivanja. To je zato što imaju sve više pitanja o svemu i svaki sadržaj pobuđuje ih na novo razmišljanje. Kada prepoznaju u nama da to odobravamo, brzo će naučiti koristiti pitanja za odgađanje spavanja. Bilo bi dobro čitati im preko dana kada imamo kapaciteta za puno pitanja i odgovora. Ako nalazimo vremena za takvo dnevno druženje, lakše ćemo navečer ritual prilagoditi smirivanju. Nemojte zaboraviti da dijete uvijek želi i treba vrijeme s vama, ako ga nije imalo preko dana uspavljivanje doživljava kao priliku da bude s vama i želi da to vrijeme traje duže. No ako ste i sami premoreni, prilagodite zajedničko vrijeme sebi kako ritual druženja (čitanja) ne bi postao ritual svađanja.

Vrtićka je dob vrijeme otkrivanja bajki, narodnih i poučnih priča, lijepe književnosti, enciklopedija, stripova. Dijete će produbljivati fokus i mijenjati ga s vremenom, stoga je važno ponuditi mu raznolik sadržaj. Za uživanje u čitanju korisni i zabavni mogu biti (dječji) časopisi, razni katalozi, albumi, letci s mjesta koja posjećujemo i brojni drugi tiskani materijali.

Do predškolske dobi mnoga djeca ne razviju samo (pred)čitalačke sposobnosti, nego i čitalački ukus. On će se nastaviti razvijati i u školskoj dobi ako ostane vremena za knjige po vlastitom izboru i prostora za mišljenje o njima: u razgovoru o pročitanom nema krivih, samo različitih mišljenja.

Filtriranje velike količine dostupnog sadržaja

Ako polazimo od pretpostavke da su za ljubav prema čitanju potrebni isključivo pedagoški usmjereni sadržaji, s mnogom djecom ćemo pogriješiti. Za čitanje je potrebna unutarnja motivacija, a za zavoljeti čitati potrebna je prirodna posljedica čitanja u vidu zabave – smijeha, otkrića, pobuđivanja znatiželje, avanture, iznenađenja, fascinacije, uzbuđenja, maštanja, poistovjećivanja… Danas je uvelike prisutna “primjerenost” (kroz elemente ispravnosti i poučavanja) kada je u pitanju sadržaj slikovnica i pjesmica koje nudimo djeci, dok djecu istovremeno sve više i sve ranije privlače neprimjereni sadržaji društvenih mreža, igrica, televizijskih emisija koji su im sve ranije i lakše dostupni. Raskorak između ta dva svijeta koja djeca uspoređuju je prevelik, a zajedničko im je to da su oba nerealna i pretjerana svaki na svoj način. Nažalost, u tom raskoraku bitku često gubi knjiga, stoga je važno osvijestiti da ona nije nužno i samo namijenjena poučavanju, već da su za razvijanje unutarnje motivacije važne i drugi efekti čitanja.

Ako djeci nudimo samo onaj ‘ispravni‘, prvi, nismo shvatili bit privlačnosti prema onom drugom: zabavnom, čudesnom, moćnom, opasnom, smiješnom, neumjesnom, novom… svijetu. Dozvoliti im da ga pronađu u knjigama znači dvostruki dobitak: ostvarivanje normalnih dječjih želja na zdrav, koristan način i pobuđivanje strasti za čitanjem.

Ako ne kontroliramo pristup ‘neprimjerenom’ drugom (crtićima, klipovima s Youtubea i TikToka, igricama i ostalim sadržajima na ekranima svih vrsta), teško da će dijete više moći i znati uživati u onome što nudi stvarni svijet ili željeti uložiti više truda za doživljaj koji nudi knjiga te uvidjeti prednosti čitanja.

Roditeljima je danas sve teže filtrirati i razabirati sadržaje u prevelikoj ponudi koja iskače s naših mobitela i drugih ekrana. Mnogi od njih se predstavljaju korisnima i lako nas zavaravaju. Utjecaj ekrana je doista moćan, a u ranoj dječjoj dobi je suvišan i predstavlja najveću prepreku razvoju kreativnosti, mašte, koncentracije, strpljenja, upornosti, (grafo)motoričkih vještina i na koncu uviđanja prednosti čitanja te ljubavi prema knjizi koja otvara vrata razvoju svih tih osobina i vještina korisnih i u školi i svim drugim životnim situacijama.

Dječje pjesmice i brojalice korisne su ako ih pjevamo s djetetom, ako ih slušamo umjesto gledamo na ekranu, ako slobodno plešemo umjesto pasivno stojimo pred ekranom, ako dijete želi ponoviti to iskustvo zbog uspomene na kretanje, radost i druženje, a ne zbog ugode vizualne stimuliranosti u kojoj su sve druge osjetilne i motoričke funkcije na pauzi i koju dijete više neće htjeti zamijeniti “samo” zvukom i vlastitom aktivnošću koju ne povezuje sa zadovoljstvom.

U kasnijoj dobi važno je usmjeravati i nuditi kvalitetne digitalne sadržaje, a ne prepustiti djetetu da samo luta bespućima loših, ali privlačnih sadržaja. Dok god uspijevamo biti im izvor zanimljivih sadržaja umjesto policajci, to će nam polaziti za rukom.

Čitanjem od malena ne stvaramo samo buduće čitače, već je jedna od prednosti čitanja što djeci otvaramo brojne nove mogućnosti izražavanja, zamišljanja, osmišljavanja, igranja, suosjećanja i suživota.

Prednosti čitanja za cijeli život

Kada dijete od malih nogu zavoli slikovnice, knjige, čitanje i pisanje, otvaraju mu se vrata novih svjetova, a njegov unutarnji svijet zaživi u punini, što je jedna od najljepših prednosti čitanja. Kada mu dajemo prilike da istražuje svijet i sebe putem riječi, dajemo mu alat za njegov budući razvoj i suočavanje s vlastitim osjećajima, bolnim događajima, izazovima djetinjstva i mladosti. Jedna od prednosti čitanja je i što se stvara alat za nijansiranije (preciznije) izražavanje, postizanje uspješnije komunikacije i boljeg razumijevanja, širenje spoznaje o iskustvima i potrebama drugih ljudi, ispunjeniji život u mladosti i u odrasloj dobi.

Čitajući djetetu dajemo i sebi nove načine upoznavanja djetetovih misli i osjećaja, povezivanja s djetetom, razgovaranja o novim temama, igranja riječima, razmjene mišljenja i uvažavanja djeteta. Zajedničko čitanje postaje važan obiteljski ritual koji svima pruža doživljaj radosti i pripadanja. Nisu sve priče radosne, mnoge nam pomažu dati odgovore koje sami teško izgovaramo ili ne bismo znali dati. Nisu sve priče umirujuće, umiruje osjećaj sigurnosti i povjerenja da ih imamo s kime podijeliti.

Ljubav prema zajedničkom čitanju koju gradimo od najranije dobi je temelj ljubavi prema knjizi u kasnijoj dobi i put prema samostalnom čitanju. A čitanje je važan i predivan izvor zabave, učenja, utjehe, potrage i inspiracije tijekom čitavog života.

Foto: Shutterstock