Irina Steiger mama je malog Vuka, jednog znatiželjnog dvogodišnjaka punog energije. Grafička je dizajnerica i kroz posao je imala prilike raditi na nekoliko slikovnica. Uređenjem, na jednoj i ilustracijama. Irina Steiger za slikovnice kaže da su postale i njezina strast pa ih je, i prije Vukovog rođenja, kupovala sebi kad bi naišla na predivne ilustracije i priču. Neka zbirka ga je, kaže Irina Steiger, već čekala, no to nije bilo ni približno stvarnosti i čitanju bebi.

Moja idealna slika majčinstva bila je da nas dvoje uživamo u slikama, pričama, da ih on upija, istražuje, no stvarnost je nešto drugačija kad su tako mali, naravno. Već s njegovih 4, 5 mjeseci počela sam mu pokazivati slikovnice. Uglavnom je završavalo kidanjem i čupanjem slikovnice, mahanjem jer je više tip dečka koji se uskoro vidio u bagerima, motorima, kamionima, kosilicama, bacanjem kamena s ramena, trčanja, vožnje bicikla i jurcanju po doma, skakanju s visina, kakav mir i čitanje, haha.

Irina Steiger: Uspavljivanje je išlo samo uz bočicu vode, knjige nisam ni mislila otvarati

Prva slikovnica koja mu je zapela za oko bila je slikovnica pojmova, ‘Prve riječi’ i sjećam se da je to bio prozor koji je vidio i pokazao u sobi. Nju je ujutro volio listati, pokazivati na prozor, svjetlo. S obzirom na to da je u to vrijeme uspavljivanje išlo samo uz bočicu vode, knjige nisam ni mislila otvarati. I onda je stiglo proljeće i nekim mojim nuđenjem pojedinih slikovnica, započeo je njegov interes. Do nekih godinu i pol to su bile divno ilustrirane slikovnice pojmova te otkrivanja pod prozorčićima, pogađanja traženog.

Sve se događalo s mojim sve većim užitkom jer je konačno krenula ta neka moja maštarija i interakcija s Vukom. Pred ljeto smo prešli i na slikovnice, priče, no još za priče nije bilo interesa, već i dalje pokazivanje. Ja bih mu priču i pričala, iz glave, bez čitanja jer je jednostavno više jurio za pojmovima, okretanjem stranica. Ali, počeo je shvaćati i radnju, makar se meni tako nije činilo.

Pokušala sam mu nuditi slikovnice nečega što mu je zanimljivo pa je često to bila slikovnica o bagerima, gradilištima, isto tako zvučnih, jasno, s vozilima i sirenama. Tematika je uglavnom bila grad, selo, gradilišta, no, bilo je i mora, brodova, otoka, zvukova, nekako šareno. S Olivera Jeffersa, Benji Daviesa do cijele serije ‘Pina’. Sad su “Pino Grad i selo” super, a već neko vrijeme pred spavanje vrtimo “Vuka – Dugo putovanje malog Vuka”. Jasno, puno knjiga smo dobili na poklon s vukom kao glavnim likom. Tu zavijamo, tu on prati priču, bude tužan kad se vuk izgubi i razdvoji od mame i tate. Uz pitanja o događaju, odgovara na ista. Sasvim jedna druga, nova, lijepa dimenzija. Bez obzira na to koliko vrtimo tu priču svake večeri, nekako kao da je uvijek čitamo iznova. I svaki put otkriva nove interese, kao sad izgovor pojedinih slova koja pokazuje u naslovu knjige.

Miris knjige kao neprocjenjiv knjiški trenutak

Nama su večeri pred spavanje rezervirane za čitanje. Kroz dan preko tjedna niti nas nema doma puno, posao uzima svoj danak, a čim se vidimo predvečer, idemo van i uglavnom puno provodimo vrijeme vani, na zraku, u vožnji biciklom, parkiću, odlascima na obližnja jezera sa psom, pa i u grad na druženja s prijateljima. Vikendom isto nemamo naviku čitanja preko dana, nekako je to večer, a dan je rezerviran za ludost, trčanje, izlete, strka je kod nas. Uvijek u autu ima i par slikovnica za put pa si može izabrati nešto za listanje, što i zna raditi. 

Nedavno sam si naručila jednu knjigu, sebi za dušu, prepunu modernih ilustracija i pokazivala sam ju Vuku ujutro. Jako mu se svidjela jedna surealna ilustracija iz nje i dugo ju je promatrao, a potom me je pitao “A što to miriši?”. Rekla sam “Ne znam, možda mama”, kako ničeg nije bilo u blizini, a na to je on rekao “Ne, to knjiga miriši”. I sjetila sam se koliko volim miris nove knjige iz tiska pa smo je zajedno ‘prošnjofali’. I to su ti knjiški neprocjenjivi, vizualno i mirisno, trenuci za koje se nadam da će u njemu sve više rasti te da će mu knjiga biti jedno posebno društvo, gdje je cijela mašta na njemu.