Nikolina Mamić mama je dva razigrana dječaka koji su mirni samo kad se čitaju priče. Zato ih čitaju puno. Ali i ne samo zato. Nikolina je profesorica hrvatskog jezika te ljubav prema čitanju kod svoje djece njeguje od malih nogu jer je upravo to vrijeme važno i za razvijanje interesa čitanja, ali i građenje vokabulara. Ljubiteljica je pisane riječi, a njene doživljaje majčinstva možete pratiti u crticama Dječja škola života na Instagramu @mamaprica. Osim o roditeljstvu, povjerenje roditelja stekla je i u temi opuštenog i samostalnog jela kod beba i male djece o čemu više možete saznati na Sretni obroci.

Trenuci provedeni u čitanju priče za laku noć s moja dva dječaka zauzimaju posebno mjesto u mom roditeljstvu. Rekla bih da su mi to najprisutniji i najiskreniji trenuci s djecom. Ta nježna rutina pred odlazak na spavanje i meni i njima je poput male oaze mira nakon često kaotičnog dana, osobito nakon poslijepodnevno-večernje nervoze kad dječaci težinu dana poslije vrtića izbace doma, svladani umorom i nedostatkom našeg zajedničkog vremena. Večere su nam često u žurbi, tuširanje pak u igri lovice, no kad su dječaci napokon u pidžamama i kad se zajedno ušuškamo u krevet, kao da se svi nemiri utišaju u iščekivanju tog zadnjeg lijepog trenutka dana – zajedničkog čitanja priče za laku noć.

Trenuci povezivanja, nježnosti i bliskosti

Iako i tijekom dana pročitamo nekoliko priča, onu za laku noć baš držim na pijedestalu. Uvela sam je kao dio večernje rutine kad su dečki imali otprilike šest mjeseci iz prvotne, pomalo sebične motivacije: htjela sam nam omogućiti što mirnije i lakše odlaske na spavanje jer sam učeći o večernjoj rutini shvatila koliko je za djecu, počevši od ranih mjeseci, važno da pred spavanje osjete male trenutke povezivanja, nježnosti i bliskosti koji će se svake večeri odvijati, više-manje, ustaljenim i poznatim im ritmom te ih tako mirnije dovesti do noćnog sna. Nisam slutila da će ta rutina postati, ne samo uspješno rješenje za mirnija uspavljivanja, već i posebno vrijeme povezivanja.

Naša rutina pred san, u danima kad je uspijemo izvesti, kreće zajedničkom večerom uz dijeljenje dojmova dana, slijedi higijena, pidžama pa zajednička molitva, a završava čitanjem priče, najčešće po izboru mališana. U biti završava neizostavnim dječjim dozivanjem da nas još malo duže zadrže u sobi uz „još samo jednu priču“.

Zahvalnost za majčinstvo

Kroz dan često jurim, lovim obaveze i moranja koje se kao mama još učim svjesno zaustavljati ili barem pauzirati kako bih iz dana u dan bila malo više prisutna sa svojom djecom. Knjige su mi u tom zaustavljanju vremena najbolji saveznik, osobito na kraju dana. U čitanju jednostavno moraš biti prisutan. Tada sve staje, i suđe, i podovi, i hrpe odjeće, i zaostaci s posla, i vrijeme za sebe (za kojim često očajnički žudim, a počinje baš kad dječaci zaspu). U čitanju nema preskakanja, nema žurbe, nema gledanja na mobitel, nema multitaskanja… Samo priča, ti i dijete u krilu, uz nježno maženje mekane kosice i nožica u pidžamama. Priče su najbolji recept za prisutnost.

I upravo me u tim trenucima na kraju dana obuzme ona najiskrenija majčinska ljubav. Gledajući svoje dječake pred san, u tom najnježnijem izdanju, čine mi se baš najviše svoji, najviše djeca, pa me samo u prsima stisne prolaznost njihovih dana. U tim trenucima, kad pauziram sva „moranja“ i uspijem staviti sa strane težine dana, najsnažnije osjećam i zahvalnost za majčinstvo. Shvaćam koliko je malo djeci potrebno te što im je najvažnije – samo biti tu, uz nježnost, slušanje, zagrljaj, malo smijeha. I, naravno, priču za laku noć.

Kroz priče im često i “opravdavam” svoje nestrpljenje, unosim likove, dodajem situacije slične našima kroz koje im pokušavam približiti i naše obiteljske izazove i radosti. No čitajući ponajviše imam želju nadoknaditi svoju neprisutnost koju često osjetim kroz dan kad jurim za obavezama koje me ponekad toliko obuzmu da zbog njih želim i požuriti, ubrzati, nekad čak i preskočiti priču za laku noć. Srećom, dječaci su već toliko navikli na čitanje da se bez toga odlazak na spavanje samo još oduži i oteža pa nam više i ne pada napamet izostaviti je.

Kad poslije čitanja ugasimo svjetla i ostanemo u mirnom polumraku sobe, dok dječaci u mojoj blizini tonu u san, utišavam i sebe i svoje nemire u nadi da ću tako uspjeti usporiti i produžiti vrijeme, vrijeme dječjeg odrastanja, vrijeme za radosnu igru, vrijeme za nježne priče. Vrijeme za samo biti tu.

Foto: Sanja Jagatić