Mama sam petogodišnjeg Maka, sveučilišna profesorica i velika ljubiteljica pisane riječi. Odmalena jako volim čitati i stoga je razumljiva moja želja da tu ljubav prenesem na svoje dijete. Osim toga, imam veliku potrebu podijeliti s drugima razmišljanja o onome što čitam ili sam nedavno pročitala pa je tako nastala i ideja da otvorim Instagram profil na kojem ću dijeliti svoje i Makove dojmove o pročitanim slikovnicama.

Društvene mreže vidim kao izvrstan kanal za širenje svijesti o važnosti upoznavanja s knjigom od malih nogu te razvijanje ljubavi prema čitanju kroz razmjenu iskustava i preporuka za čitanje djeci i s djecom. Jako dobre preporuke za čitanje dobivamo upravo putem društvenih mreža, prateći objave drugih mama. Nažalost, zbog mnoštva obveza ne objavljujem često komentare o pročitanome, ali čitanje ne preskačemo i teško mi je zamisliti odlazak u krevet bez prethodnog zajedničkog ušuškavanja i listanja slikovnica.

Kad se Mak rodio, najprije sam mu počela pjevati i recitirati pjesmice prilikom uspavljivanja i šetnji. Pošto je moj fond pjesmica s vremenom oslabio, morala sam se malo prisjetiti pa sam najprije posegnula za zbirkama pjesmica i brojalica za djecu. U skladu s njegovom dobi, prve slikovnice nisu sadržavale mnogo teksta nego su se uglavnom temeljile na taktilnim i zvučnim sadržajima. Bilo mi je važno da je Mak okružen slikovnicama, tako da mu one privuku pažnju i da ih može sam istraživati.

S vremenom je teksta bilo više, a porasla je i koncentracija malog slušača. Odmah smo počeli sa svakodnevnim listanjem i čitanjem kako bismo stvorili naviku svakodnevnog druženja s knjigom. Dok je Mak bio još posve malen i još nije krenuo u vrtić, čitala bih mu kad god se za to tijekom dana stvorila prilika. Sada svakodnevno čitamo prije spavanja, to je postala naša rutina. Slikovnice nosimo i na put pa čitamo u autu, a donosimo ih i s putovanja kao suvenir.

Mak najviše voli slikovnice koje ga nasmijavaju pa često traži da nekoliko puta zaredom pročitam rečenicu u kojoj lik izgovara nešto duhovito ili se opisuje neka smiješna situacija. Neki od najdražih likova su mu stoga mačak Findus iz serijala slikovnica o Pettsonu i Findusu, Pipi Duga Čarapa, Vuk i pas Lujo koji je želio naučiti čitati.

S druge strane, nije ljubitelj bajki jer su često zastrašujuće i tužne. Premda ne inzistiram na tome, trudim se da i njih povremeno čitamo i poslije o tome razgovaramo. Redovito odlazimo u različite knjižnice i onda Mak sam bira što će posuditi, a ja sam tu da uskočim s prijedlozima.

Postoje trenutci kad se Maku baš i ne da sjesti i listati slikovnice. Nekad mu pažnju privučem već time što krenem čitati naglas. On se zainteresira i pridruži mi se. Alternativa ili, bolje rečeno, dodatak čitanju nam je pričanje priča i to je nešto Mak često prakticira s tatom. Pritom je uglavnom riječ o pričama iz svakodnevnog života ili izmišljenim pričama, a ne prepričavanju bajki i slikovnica.

Osim što je čitanje od najranije dobi kod Maka pridonijelo ranom razvoju znanja, govora i širenju vokabulara, ono je naš zajednički izvor zabave i smijeha. Povremeno zapišem anegdote koje su nastale upravo prilikom čitanja pa je prilika da neke od njih podijelim s čitateljima.

Listamo slikovnicu „Pino u gradu“. Mak govori kako se tko u priči zove pa će: „Ova se zove Jagoda, mada ne izgleda baš kao jagoda“. Na početku slikovnice „Djedov tajni div“ djed reče dječaku Billyju kako zna jednog momka koji im može pomoći u oslikavanju dijela murala koji oni ne mogu doseći. Radnja ide dalje tako da djed govori o divu, a Billy mu ne vjeruje dok ga i sam ne upozna. Na jednoj se ilustraciji vidi samo stopalo djedovog diva, a meni Mak reče: „To je Momko.“. Nisam razumjela, ali on uporno govori o nekom Momku. I, kao što to obično biva, krenemo mi ponovno čitati slikovnicu. Kada sam naišla rečenicu u kojoj djed kaže: „Znam ja jednog momka koji nam može pomoći.“ sve mi je postalo jasno.