Tomislav Kuljiš osnivač je Centra Prirodno roditeljstvo, terapeut osobnog razvoja, autor i predavač. Svoj je rad posvetio prevenciji razvojnih problema, rješavanju posljedica ranih povrjeđujućih iskustava kod odraslih i širenju najsuvremenijih terapeutskih znanja.

Tomislav Kuljiš autor je iskustvenih, edukativnih i transformativnih programa koji se sastoje od iskustvenih i procesnih radionica, interaktivnih predavanja i video predavanja. S nama je podijelio svoje uvide o važnosti čitanja i pričanja priča djeci od najranije dobi. Uvide Tomislava Kuljiša pročitajte u nastavku.

U doba digitalnih uređaja s vrhunskim animacijama za igrice i crtane filmove, čitanje knjiga i bajki možda se nekome može učiniti staromodnim i zaostalim. No, kada se bolje upoznamo s tim što sve čitanje čini razvoju dječjeg mozga, onda postaje jasno koliko bismo propustili kada bismo čitanje priča i bajki pretežno zamijenili screen timeom.

Čitanje i pričanje priča ima dalekosežne razvojno-poticajne rezultate za dijete i njegov mozak kao što su: produbljivanje povezanosti između roditelja i djeteta te razvijanje dijela mozga zaduženog za imaginaciju i veću umreženost lijeve i desne polutke.

Trenuci bliskosti i topline između roditelja i bebe

O predivnim trenutcima bliskosti, topline i nježnosti koji prožimaju i dijete i roditelja za vrijeme čitanja ili pričanja priča nije potrebno govoriti, jer svatko tko je ikada doživio takve trenutke, poznaje njihovu vrijednost. U društvu još uvijek ne postoji dovoljno svijesti koliko je duboka emocionalna bliskost i povezanost s roditeljem nenadoknadivo važna za djetetovu cjeloživotnu sreću, mir, zadovoljstvo i uspješnost u životu i u odnosima.

Naglasimo samo da je čitanje i pričanje priča ili zajedničko čitanje slikovnica jedna od najzahvalnijih situacija za produbljivanje bliskosti jer je pred spavanje dijete receptivnije za kontakt, a njegov sustav je potrebitiji za regulaciju i umirenje kroz odnos i bliskost, čime se postavljaju temelji cjeloživotnog toplog i bliskog odnosa djeteta i roditelja.

Super je ako roditelj ponekad ima inspiraciju za kreiranje vlastitih priča kroz koje može prenositi pozitivna životna načela djetetu i na taj način više unositi sebe u odnos s djetetom. S čitanjem slikovnica možemo krenuti jako rano, čim beba pokaže interes za to. Bebin kapacitet za razumijevanje riječi je puno veći nego što to mislimo jer nas zavara bebina nesposobnost govorenja.

Digitalni uređaji vs. slikovnica

Čim malo dijete poraste, pojavljuje se alternativa u prečestom gledanju u neki od digitalnih uređaja s igricama ili filmovima, što će dijete silno željeti i voljeti. Praksa pokazuje da je gotovo neizbježno da roditelji daju djeci da gledaju u digitalne uređaje kako bi si time ”kupili” malo vremena i mira za sebe. Pri tome najčešće nismo svjesni što se događa s mozgom djeteta i njegovim razvojem.

Naime, filmići i igrice silno zaokupljaju pažnju djeteta, uvlače ga u virtualni svijet dajući njegovom mozgu iznimno jak podražaj kroz boje, zvukove, pokrete, prezentirane snažne emocije u crtanim filmovima, što je za mladi mozak u razvoju iznimno jaka stimulacija kojoj se dijete ne uspijeva (niti u tom trenutku želi) otrgnuti.

Problem je u tome što za vrijeme dok je mladi mozak ”zagrizao” na tu jaku stimulaciju, on ne mora ništa ”raditi”, ne mora zamišljati, kreirati, nego dobiva sve gotovo i ”servirano”. To je otprilike kao da djetetov probavni sustav hranimo plastičnom hranom koja ima predivan i neodoljiv umjetan okus, izgled i miris, ali nikakve hranjive sastojke za djetetov organizam. Dijete bi od gladi i dalje tražilo i jelo tu plastičnu hranu jer je njegov sustav silno stimuliran da sve više traži tu hranu, što je više gladan.

Priče su hrana za djetetov mozak u razvoju

Priroda je zamislila da kroz naraciju (čitanje ili pričanje priča) ili gledanje slika u slikovnici djetetov mladi nerazvijeni mozak dobiva samo dio informacija, pri čemu se mora silno aktivirati da bi sam kreirao slike, likove, pejzaže na osnovu onoga što je čuo kroz riječi ili vidio u slikovnici.

Taj proces zahtijeva stvaranje novih sinapsi u mozgu, umrežavanje neurona i povezivanje lijeve lingvističke polutke mozga s desnom polutkom koja se, između ostalog, bavi imaginacijom. Slušanjem priča djetetov mozak brže i cjelovitije razvija svoj kapacitet za govorenje i svoje jezične sposobnosti.

Također kod pričanja priča je iznimno važna prozodija tj. ”melodija” u glasu roditelja kojom tekst dobiva emocionalnu dimenziju. Dijete koje je slušalo roditelja tijekom pričanja priča čiji je glas bio emocionalno obojen, postaje osoba koja zna govoriti na način koji drugi ljudi prepoznaju kao ugodan, sadržajan i topao.

Općenito, rani period je vrijeme kada se mozak djeteta razvija brže nego što će to biti ikada više u životu. Za svoj razvoj treba točno određenu stimulaciju bez koje se razvoj neće dogoditi. Slušanje priča, čitanje slikovnica, a kasnije i samostalno čitanje je nešto što djetetov mozak treba i očekuje kako bi se mogao razvijati u svoj potencijal. Za vrijeme slušanja priča dijete je u specifičnom stanju koncentriranosti i fokusiranosti, što je u biti stanje mozga, ali pri tome osjeća i poseban užitak, što je nagrada prirode za bivanje u razvojno poticajnim procesima.

Stvar je u tome da će se te iste neuronske veze nastale kroz proces slušanja priča kroz cijeli život koristiti za uspješno rješavanje svih životnih zadaća koje zahtijevaju planiranje, imaginaciju, osmišljavanje. Možemo doslovno reći da ako želimo da nam dijete kroz cijeli život bude pametno, sposobno, snalažljivo – čitajmo mu i pričajmo mu priče. Ako želimo da bude još pametnije, pričajmo i čitajmo mu još više priča.

Želiš svojoj bebi početi čitati, ali još uvijek nisi sigurna s kojom knjigom krenuti?

Kako bi prvi susret s knjigom bio još posebniji, neka bebina prva knjiga bude ona pisana baš za nju! Možda neće odmah razumjeti riječi, ali će vrlo brzo na stranicama knjige prepoznati sebe, mamu i tatu.

Besplatno prelistaj personaliziranu priču „Kako sam došao na svijet“ i uvjeri se sama zašto mame ne uspijevaju zadržati suze dok ju čitaju.