Na društvenim mrežama pozornost nam je ukrao zanimljiv projekt Tata Slikovnica iza kojeg stoji Igor Baksa. Riječ je o prvoj hrvatskoj web-seriji čitanja slikovnica i pričanja priča koju je ovaj glumac u statusu samostalnog umjetnika pokrenuo za vrijeme pandemije koronavirusa, kada je konačno imao vremena za snimanje.

Igor je dramski pedagog i odgojitelj, glazbenik, kantautor, dramatičar i pisac.

Imam diplomu i za fitness trenera.
Stalno su mi govorili da se moram odlučiti za samo jednu stvar u životu i onda ustrajati u njoj. Leonardo da Vinci je znao da se različite vještine i znanja podržavaju međusobno
te da bavljenje svima istodobno otvara vrata kreativnosti i mašti.

Tata Slikovnica i igra čitanjem bez ograničenja

Ideja za projekt Tata Slikovnica ‘škakljala’ ga je za vrijeme odrastanja njegove Tare Ivančice jer je mislio kako bi mnogoj djeci vjerojatno bilo zanimljivo gledati tatu koji se glupira dok čita, koji izvodi priče na svoj način, uživljava u likove, pjeva, skače… Ukratko, igra se čitanjem bez ograničenja.

Čitanje je, kaže Igor, temelj svega kasnije u životu. Dijete kojemu se čita i s kojim se čita od rođenja razvija ogromne spoznajne sposobnosti. Verbalizacija i svijest o svojim i tuđim emotivnim stanjima, govori nam Baksa, iznenađujuće su vidljivi u predškolskoj dobi. Primjerice, predškolci kojima se redovito čita već u običnom razgovoru djeluju pametnije i darovitije od onih kojima se ne čita. 

Čitanje je temelj svega kasnije u životu –
dijete kojemu se čita i s kojim se čita od rođenja, razvija ogromne spoznajne sposobnosti.

Zato moramo promovirati čitanje među roditeljima, da bismo se okružili djecom koja su kompetentna razgovarati i poimati svijet oko sebe s razumijevanjem.

Kasnije je lakše s takvom djecom i dogovarati i planirati i odrastati.
Jedino je pitanje je li tajna cijelog ovog procesa u samoj djeci ili u roditeljima?
A to je zapravo pitanje kokoši i jajeta.

Tata Slikovnica prva je hrvatska web-serija čitanja slikovnica i pričanja priča – kako funkcionira, recite nam više o tome!

Tata Slikovnica funkcionira tako da ja sve snimim i montiram kod kuće, na svojoj opremi koja se sastoji od mobitela i laptopa. Imam i scenografiju koju sam posudio iz svog kazališta, a imam i malu rasvjetu. Kroz različite epizode eksperimentiram s tehničkim aspektom, ovisno o tome kako me određena priča inspirira. Ponekad npr. imam green screen, a ponekad mnoštvo rekvizita. Ponekad imam goste, a ponekad puno glazbenih brojeva. Za odabir priča često dobivam prijedloge od svojih gledatelja, a ponekad me i sami nakladnici zovu i nude naslove koje bih mogao obraditi. Za nekoliko epizoda treće sezone dobio sam i financijsku podršku Ministarstva kulture i medija, no uglavnom je pravilo da je cijeli projekt u potpunosti volonterski.

Kako djeci približiti čitanje? Iz vašeg iskustva, na kakve knjige i sadržaj najbolje reagiraju, što ih najviše interesira?

Djeci u prvom redu čitanje mogu približiti roditelji. Nedavno smo printali bookmarker (označivač stranica) s citatom “Djeca postaju čitatelji u krilu svojih roditelja”, spisateljice za djecu i mlade Emilie Buchwald. Bookmarker je ujedno ulaznica za predstavu Tate Slikovnice, a osim toga je interaktivan budući da se na njemu nalaze kodovi za digitalne sadržaje – glazbu za djecu, web serijal te blog za roditelje. Približavanju čitanja djeci pristupam transmedijski – kroz kazalište, kroz nove medije, kroz zabavu i kroz roditelje. 

Klinci reagiraju na sve, jedino je intenzitet reakcije različit od sadržaja do sadržaja.

Ne bismo se trebali voditi time na što klinci najbolje reagiraju jer će često najbolje reagirati
na najpopularnije (a ujedno i najispraznije ili vrlo štetne) sadržaje.

Odgovornost odraslih je da djeci priskrbljuju dovoljnu količinu “pametnih” sadržaja,
poput slikovnica i knjiga. 

Djecu različite dobi interesiraju različite priče, kao i djecu različitih kultura, pa i podneblja, o čemu svjedoče najčitaniji naslovi knjižnica koji su različiti s jednog na drugi kraj Hrvatske. Ono što je ipak svima univerzalno je – dobro ispričana priča. Nije bitan sadržaj koliko je bitan način.

Dinamično ispričana priča, s izmjenama napetosti i smijeha, pustolovine i odmora – dobra dinamika pričanja priče je glavna stvar koja djecu drži fokusiranom na priču. Uspijemo li to kroz pričanje priče na pozornici, nema te video-igrice ili sadržaja na mobitelu koji bi na dijete ostavili veći utisak od dramsko-scenskog doživljaja.

Kako naglasiti važnost čitanja i potaknuti ljubav prema knjigama? Na koje načine Tata Slikovnica to radi?

Važnost čitanja očito treba uvijek naglašavati, jer čini se da odrasli stalno ignoriraju sve što oduvijek znamo o čitanju. Uz to, svako malo izađe i neko novo istraživanje koje samo potvrđuje činjenicu da ljudi koji čitaju žive kvalitetnijim životom od onih koji ne čitaju.

Čitanje smanjuje stres, obrazuje, širi vidike, oplemenjuje, razvija empatiju, samospoznaju, maštu, kreativnost, da ne nabrajam dalje… A da bi odrasla osoba uživala u ovakvoj višestruko korisnoj navici, nužno ju je pokrenuti u djetinjstvu. Opet se vraćam na roditelje. Od njih sve počinje.

Čak i roditelji koji nikad nisu čitali, kad počinju čitati svojoj djeci, polako usvajaju
naviku čitanja i njihovi se životi transformiraju.
To su sitne, mikro promjene, ali doprinose smanjenju stresa, povezivanju s djetetom,
sa samima sobom, otvaranju mašte i kreativnosti
što vrlo lako onda prelazi i na poslovni život, međuljudske odnose…

Nije nužno, ali najjače apeliram na sudjelovanje OBA roditelja.

Tu je i predstava Tata Slikovnica, ispričajte nam više o njoj! Kakve su reakcije djece, zašto su takve predstave važne?

Prva predstava Tate Slikovnice, u kojoj sam izvodio nekoliko naslova i glazbenih brojeva na gitari, odigrana je u ljeto 2020. Do tog vremena web serijal je već imao preko 10 epizoda. Gostujući po mnogim gradovima diljem Hrvatske, pred mnogobrojnom publikom, od djece predškolske i osnovnoškolske dobi do odraslih, razvio sam koncept interaktivne predstave, s mnogo sudjelovanja publike.

Danas na predstavama Tate Slikovnice djeca ne samo da pjevaju, nego i plešu, čitaju naslove, igraju u scenama i čak smišljaju tekst pjesme koja će se otpjevati na kraju predstave. Djeci je sudjelovanje u događajima na pozornici prezabavno, a odrasli su oduševljeni. Sudjeluju i oni, a često se dogodi da u naletu “podjetinjenja” zaborave da su odrasli. Ovaj tip kazališta koji Tata Slikovnica donosi bitan je iz cijelog niza razloga koje detaljnije opisujem na svom blogu, a ukratko rečeno – radi se o promjeni paradigme publike – od pasivnih promatrača, do aktivnih sukreatora u kulturi.

Predstava je interaktivna. Je li teško djecu uvući u taj svijet ili se lako prepuste?

Djeca se prepuštaju od prve sekunde. Često se dogodi da u svom prepuštanju nemaju nikakvih kočnica, pa ih odrasli stišavaju i upozoravaju. Naravno da praćenje predstave podrazumijeva pridržavanje određenog kazališnog bontona. Da bismo svi mogli pratiti predstavu i da bi glumci mogli igrati svoje uloge, ne možemo se dovikivati kao da smo na ulici. Ipak, mnoga djeca to rade, odrasli tad negoduju, a zapravo to nije ništa krivo ni neprirodno.

Predstava Tate Slikovnice obiluje odgojnim momentima koji se mogu referirati na ovakve situacije, a Tata Slikovnica u svakom trenutku može zaustaviti predstavu, bez problema i bez stvaranja pritiska. Djecu koja su nemirnija može uključiti u događanja na sceni, čime se ona smiruju. Ima mnogo različitih metoda koje koristim u takvim slučajevima. Sve zajedno sudjeluje u kreiranju jedinstvenog kazališnog doživljaja u kojem publika određuje kako će se stvari odvijati. Naravno, ispod svega postoji čvrsta dramaturška struktura i odskakanja od te konstrukcije su vrlo rijetka. 

Tata Slikovnica glumi i po vrtićima. Koliko su predstave i kazalište bitni za djecu, vole li takav format, pogotovo u ovom ‘digitalnom’ okruženju u kojem živimo?

Tata Slikovnica glumi i po školama, sportskim dvoranama, parkovima, trgovima, rivama, livadama – da nabrojim neke nekazališne prostore u kojima sam do sad nastupao. Predstave i kazalište ja zovem “izvedbeni dramski program”, a koliko je on važan u suvremeno doba, mislim da svatko intuitivno zna.

Dok su nam djeca okružena digitalnim platformama i ljudska se interakcija svodi na minimum, odlazak na predstavu je ispunjavanje osnovnih ljudskih potreba. Živ čovjek – glumac, živa okolina – publika, doživljavanje i proživljavanje uživo, u svoj punini živih senzornih poticaja – od govora, pokreta, mirisa, svjetlosti, zvukova itd.

Kazalište intenzivira život uživo, dok ga digitalne platforme i ekrani umrtvljuju.
Osim toga, kazalište je spoj raznih grana umjetnosti.

Važnost kazališta u socioemocionalnom razvoju djece, u odgoju i obrazovanju,
velika je tema o kojoj često govorim i pišem na svom blogu.

Jednako kao čitanje, ali mnogo intenzivnije i “brže”,
kazalište sudjeluje u cijelom nizu razvojnih faza djece i mladih.

Meni možda najveće iznenađenje donosi rezultat petogodišnjeg istraživanja iz New Yorka – djeca koja tijekom svog školovanja ne pohađaju kazališne predstave i dramske radionice manje vjeruju u svoje perspektive u smislu daljnjeg školovanja i rada. U zdravom tijelu, zdravi duh? Čini se da nije dovoljno da djecu šaljemo na sportske aktivnosti. Moramo ih slati i na predstave.


Djeca obožavaju kazalište, ali ne odlučuju o njemu. U teoriji kazališta, djeca su tzv.”zatočena publika”. Zatočeni od svojih roditelja, prosvjetnog sustava, ravnatelja koji ne poznaju važnost kazališta i kulture općenito, učitelja koji ih vode u kino gdje se prejedaju kokicama i ne rade ništa drugačije od onoga što rade kod kuće pred velikim ekranima. Djeca ne odlučuju o tome hoće li ići u kazalište, kakvu predstavu će gledati, hoće li poslije toga u sklopu nastave hrvatskog razgovarati o predstavi, hoće li u sklopu likovnog crtati scene iz predstave, djeca ne zarađuju novce da bi sama mogla platiti kartu za predstavu… Onda neki govore – odveli smo ih u šoping centar, u igraonicu, uživala su! Pa, naravno, djeca će uživati gdje god da ih odvedete! Što ne znači da ne postoji deset puta bolja i korisnija opcija.

Zato smo tu mi, njihovi odrasli, koji imaju odgovornost pružiti im priliku za kvalitetniju zabavu i pametnije sadržaje od onih koji trenutno prevladavaju u društvu. Sadržaje koji će im u životu koristiti i oplemenjivati ih, zbog kojih će na kraju krajeva odrasti u sretne i samosvjesne osobe. Nije potrebno puno. Jednom mjesečno otići na predstavu. Zajedno. Odjednom, to je već 12 predstava godišnje! Na barem jednoj od tih 12, nadam se da se vidimo uskoro!

Fotografije: Tata Slikovnica, Mali teatar