Marija Bratonja po struci je diplomirana knjižničarka i profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Već 15 godina radi svoj posao iz snova, onaj stručne suradnice školske knjižničarke u jednoj vukovarskoj srednjoj školi. Marija Bratonja mama je troje djece od 12, 10 i 6 godina i autorica bloga Mali čitači. Blog je nastao prije više od pet godina kao mjesto predstavljanja kvalitetnih slikovnica i knjiga za djecu, novih i ne toliko novih hrvatskih autora i autorica te ilustratora i ilustratorica te, u zadnje vrijeme, i poezije za djecu koje, kaže Marija Bratonja, kronično nedostaje u svakodnevnom životu. Poslije bloga nastali su i Facebook i Instagram stranica te, za vrijeme pandemije, YouTube kanal Mali čitači.

Čitanje je neizostavan i nezamjenjiv dio naših života. Ne prođe dan, a da nešto ne pročitamo zajedno i iznimno sam ponosna na to, kao i na svoje mališane koji njeguju kulturu čitanja.

S najstarijim sinom počeli smo čitati vrlo rano, već prvih mjeseci njegova života, a sve se intenziviralo kad je krenuo na logopedske terapije te kad sam malo više počela proučavati što se sve nudi na našem tržištu za djecu. Cure su slušale priče još prije rođenja, u trbuhu, i sigurna sam da je to imalo veliku ulogu u razvoju njihove ljubavi prema čitanju.

Marija Bratonja: Kad nam se čita, onda čitamo, ali priče za laku noć nikad ne preskačemo

Na samim počecima čitanja bilo je, kao i kod većine, prožvakanih slikovnica, otkinutih listova i puno igranja. Tek su kasnije došli mirni trenuci ušuškavanja i uživanja u pričama. Nikad nismo imali neko određeno vrijeme za čitanje. Kad nam se čita, onda čitamo, ali priče za laku noć nikad ne preskačemo. To je naš mali ritual kojeg se držimo već više od deset godina. I zaista su rijetke večeri koje nisu završile čitanjem. Iako su klinci već ‘veliki’, i dalje nam je najdraže zajedničko čitanje, samo je sada literatura ozbiljnija. Uvijek prvo pročitamo nekoliko kraćih slikovnica, zatim nekoliko poglavlja knjige, a na kraju poslušamo neku od audio priča, prije nego utonemo u san. Obožavamo priče Teatra Pocoloco na njihovom SoundCloudu, Mozaikovu slušaonicu i Radioigre za djecu i mlade Hrvatskog radija.

Klinci, baš kao i ja, vole čitati slikovnice i knjige svih žanrova i tema. Uvijek su u životu bile prisutne kraće i duže faze ljubav prema nečemu (životinjama, svemiru, glazbi, medvjedima, vješticama…) pa bi se onda vraćali u knjižnicu u potrazi za naslovima takve tematike. Sad kad su i knjige ozbiljnije, vidim da ih privlači fantasy, ali opet, vole i knjige o svojim vršnjacima i njihovim dogodovštinama. Svaka slikovnica ili knjiga koju preporučim na blogu najprije mora proći njihov prijeki sud. Tek tada znam je li kvalitetna te bi li se mogla svidjeti ostaloj djeci i njihovim roditeljima.

Za odgoj mladih čitatelja treba mnogo truda

Često se pitam hoće li ta ljubav prema čitanju i navika čitanja, koju njegujemo od prije rođenja, biti dovoljna da postanu odrasli čitatelji, da čitaju iz užitka i da čitanje u njima budi one osjećaje koje budi u meni. Ne zavaravam se da je to sigurno to, ipak su ovo neke nove generacije digitalnog svijeta kojima je sve nadohvat ruke, odnosno klika jednog prsta pa je potrebno uložiti mnogo truda da se odgoji mlade čitatelje. Na svom poslu, iz prve ruke imam priliku vidjeti i shvatiti koliko je teško mlade zainteresirati za čitanje. Zato se još više nadam da će sve ono što sam dosad radila i što ću i dalje raditi sa svojom djecom, biti dovoljno da nikad ne osjete neke negativne osjećaje vezane uz čitanje. Možemo reći da su oni neka vrsta ‘eksperimentalne’ djece koja uz čitanje žive od prije rođenja, a kamo će nas sve to odvesti, vidjet ćemo.