Danijela Miklec: ‘Sin voli sam smišljati priče. Kaže mi: “Ja sam, mama, zadužen za maštanje”‘

Danijela Miklec učiteljica je hrvatskog jezika, pripovjedačica, čitačica, spisateljica i majka. Mnogi je prepoznaju kao tetu Danijelu u okviru projekta poticanja čitanja od najranije dobi – Fora priča i mnogih radionica i predstava. Kod kuće je, kaže Danijela Miklec, samo majka i čitačica. Njezin šestogodišnji sin obožava kad mu čita. Imaju velikih problema s prostorom jer imaju stotine knjiga i slikovnica. “Čitanje je za nas povezivanje i moj šestogodišnjak obožava sam birati knjige i slikovnice u knjižnici i u knjižari”, rekla je Danijela Miklec za Čitaj svojoj bebi.

Sve je započelo i prije njegova rođenja. Prošla su dva mjeseca kako sam saznala da u svome trbuhu nosim maleno biće. U prvih mjesec dana, pretražila sam sve aplikacije o trudnoći, pročitala stotine članaka na internetu i nabavila stručnu literaturu. Iako sam voljela biologiju i znala da bebama u trbuhu možeš pričati, iznenadile su me činjenice koje sam saznala tek kada sam ostala trudna. Istraživanja su pokazala da već u 19. tjednu beba počinje čuti zvukove, a krajem 6. mjeseca, kad završava  razvoj uha, čuje sve što se oko nje događa. Tada već poznaje zvuk majčina srca, osluškuje zvukove probave ili kolanja krvi. No, počinje raspoznavati i vanjske  zvukove.

Kao malena djevojčica voljela sam priče. Sjećam se svojih slikovnica, a iz maminih priča znam da sam djeci u vrtiću čitala priče s tri godine. Mudro sam sjela na svoj mali krevetić i započela. Znala sam točno koji tekst piše na kojoj stranici i kada stranicu treba okrenuti. Tete su bile fascinirane mojim “čitanjem”. Željela sam i svom sinu prenijeti to predivno iskustvo.

U petom mjesecu trudnoće, sasvim neplanirano obilazeći trgovinu namještajem, skrenula sam na odjel igračaka. Nisam do tada znala da ga u toj trgovini uopće imaju. Kao pravu ženu i majku, privukao me natpis – sniženje. Ugledala sam policu prepunu slikovnica. U tom sam trenutku odlutala u svijet u kome nisam bila dvadeset i nešto godina. Sjetila sam se Prousta i onih kolačića iz lektire i konačno sam ga shvatila.

Danijela Miklec: Vjerovala sam doktorima koji su rekli da beba čuje i razumije dok je u trbuhu

Na polici sam ugledala Kraljevnu na zrnu graška. Onu moju s istim rumenim obraščićima i sitnim ustima nad kojima je bila mala uska kruna. Vrlo sam brzo razgledala sve i odabrala malenu priču Mačak u čizmama. Svidjela mi se na prvi pogled. Svakoga sam ju dana nakon buđenja čitala svome dječaku koji je bio u trbuhu. Vjerovala sam doktorima koji su rekli da beba čuje i razumije i u tim sam se trenucima ja osjećala predivno. To je postao naš mali ritual.

Kad su mi ga drugi dan nakon poroda donijeli i ostavili kraj mene, sjećam se da je počeo jako plakati. Ja sam morala mirovati zbog rane nakon carskog reza i nisam ga mogla dohvatiti. U tom sam trenutku počela pričati o tome kako smo u bolnicu došli noćas, tko će sve doći vidjeti ga, kako izgleda njegov krevetić doma i da ga u njemu čeka njegov pleteni zekan, kako ćemo šetati i uživati i on će izrasti u velikog i snažnog dječaka. Cijelo je vrijeme moj dječak šutio i slušao dok su ostala djeca u sobi plakala.

Dani su prolazili, a dječak je rastao. Kad je bio star par mjeseci, dobili smo i nagradu za najbolju fotografiju mladog čitača. Svaki bi se put umirio kada bismo čitali priču pa sam to, iscrpljena od majčinstva, često koristila. Legli bismo jedno pored drugoga na krevet i ja bih čitala i listala priču. Nakon par mjeseci strašno se smijao kad bih ja oponašala glasove likova iz priče, vikala i dozivala. Ponekad bi preskočio koju stranicu samo da dođe do dijela gdje seljaci dozivaju markiza Karabasa.

Neočekivano, jednoga je dana, negdje oko prvog rođendana, dječak mami izvukao i bacio slikovnicu iz ruke. Ponovio je to i zaključila sam da mu priče više nisu zanimljive. Ipak, razmišljala sam o tome kako pričanje priča razvija vokabular, sintaksu, gramatiku, kogniciju i emocije. Bili smo često sami i nije mogao čuti puno razgovora. Odlučila sam da ću nastaviti čitati priče kraj njega, dok se on igra. U početku je znao doći do mene i zatvoriti mi priču, ali bih ja malo kasnije nastavila gdje sam stala, lagano, bez pritiska. Pročitala bih mu priču dok bi on bacao kocke.

Djeca priče vole jer one na njih imaju neko čarobno djelovanje

U dobi od tri godine moje je dječak obožavao priče i pjesmice. Volio je i skakanje po krevetu i gledanje crtića, igranje s autićima i kockama, kupanje u bazenu… Ali je umjesto crtića uvijek odabrao priče. Znao ih je nekoliko napamet. U knjižnicu je trčao još kao trogodišnjak, a danas čitamo slikovnice, stripove i romane za djecu i mlade. Voli i sam smišljati priče, a u vrtiću ga prijatelji cijene zbog njegove mašte. Barem je tako rekao: “Ja sam, mama, zadužen za maštanje”.

Na Fora priča radionicama svoju strast prenosim i drugoj djeci. Djeca priče vole jer one na njih imaju neko čarobno djelovanje. Djevojčice koje su sramežljive i strašljive hrabro viču kako vile nemaju ruksake na leđima nego krila. Dječaci koji sve sabotiraju, guraju se da bi bacili kocku pričalicu. Djevojčice koje su do maloprije imale tantrume, sjednu i ne trepću slušajući priču.

Maleni ljudi kojima s užitkom čitate priče postat će ljudi koji će čitati knjige. To je neizbježno. Uvijek će se vraćati po onaj predivan osjećaj iz djetinjstva. Postat će i ljudi koji misle i stvaraju, to je također neizbježno.

Čitaj i ti!

Prijavi se na newsletter i među prvima saznaj novosti, zanimljivosti i savjete