Za razliku od govorenja, čitanje nije prirodan proces. U njemu veliku ulogu ima i čitanje od rane dobi

Kako djeca uče čitati? Znanstvenici su desetljećima raspravljali oko tog pitanja, a najviše neslaganja nastalo je oko početne faze samog procesa čitanja, kad djeca prvi put počinju shvaćati kako dešifrirati riječi. Postavlja se pitanje je li čitanje prirodan proces, poput govora, ili djecu treba naučiti nizu “strategija” kako bi ona naučila čitati. Prema jednoj teoriji, ako roditelji i učitelji okruže djecu kvalitetnim knjigama, ona će sama početi čitati, dok druga teorija smatra kako se čitanje temelji na nizu strateških “pogađanja” na temelju konteksta te se vjeruje da bi djecu trebalo učiti tim strategijama pogađanja.

Je li čitanje prirodan proces? Desetljeća istraživanja pokazuju da – nije!

Međutim, istraživanja su pokazala da niti jedna od prethodno navedenih teorija nije točna jer čitanje nije prirodan proces, kao ni igra pogađanja. Tako se kao najpouzdaniji način učenja čitanja pokazalo poučavanje sustavne fonetike, odnosno poučavanje djece da određene kombinacije slova predstavljaju određene glasove. Naravno, čitanje je više od pukog podučavanja fonetike, odnosno zahtijeva od čitatelja da se iz tiskanog teksta izvuče i značenje pa tu dolazimo do potrebe za širokim vokabularom. Na kraju, da bi čitanje postalo tečno, djeca trebaju moći automatski prepoznati većinu riječi i tečno čitati povezani tekst, pazeći na gramatiku, interpunkciju i strukturu rečenice.

Na pitanje je li čitanje prirodan proces odgovara i znanstvenik G. Reid Lyon iz Državnog instituta za zdravlje i humani razvoj djeteta u SAD-u, u članku “Zašto čitanje nije prirodan proces?”. U članku pojašnjava kako je čitanje proizvod dešifriranja i razumijevanja te odmah napominje kako je čitati teže nego što to ljudi misle. Ključno je, kaže, razviti fonemsku osvještenost, odnosno osoba treba biti svjesna da se izgovorene riječi sastoje od pojedinačnih glasovnih dijelova, odnosno fonema. Fonemska osviještenost ovisi o razvoju fonetskih vještina, odnosno o tome znaju li djeca povezati glasove sa slovima. G. Reid Lyon dalje objašnjava da se saznanje kako su riječi sastavljene od manjih, apstraktnih glasovnih jedinica ne dobiva prirodnim putem i tako daje odgovor na pitanje je li čitanje prirodan proces.

Dakle, za razvoj čitanja bitno je razvijanje fonemske osviještenosti i fonetičkih vještina, ali i njihovo vježbanje na tekstovima. Djeca u čitanju trebaju postati tečna pa prepoznavanje riječi treba ići automatski, trebaju pamtiti što čitaju i ideje povezati s prijašnjim znanjem. G. Reid Lyon nastavlja iznositi primjere prema kojima je jasno da čitanje nije prirodan proces, čemu u prilog idu i određeni aspekti učenja čitanja koji su, kaže, vrlo neprirodni. Prenosi Libermanove riječi prema kojima, “suprotno od učenja govorenja, čitači-početnici moraju shvatiti što predstavljaju simboli i sustav pisanja koji uče”. Naime, djetetu su ti simboli apstraktni i prvi prvom susretu sa slovima, tek mora naučiti njihovo značenje. U istraživanju donosi i Goughov zaključak prema kojima se ključne riječi, one najvažnije za razumijevanje, mogu pogoditi u samo 10-12 % slučajeva, a Adams i Foorman kažu kako je potpuniji i točniji način dešifriranje slova od glasova. Za razliku od manje vještog čitača, koji se u čitanju više oslanja na kontekst, proces prepoznavanja riječi kod vještog čitača je automatiziran pa kontekst upotrebljavaju na drugačiji način, odnosno kako bi si pomogli s cjelokupnim razumijevanjem, a ne za prepoznavanje nepoznatih riječi.

Važnost redovitog čitanja djeci od rane dobi

G. Reid Lyon zaključuje kako je čitanje zapravo jezično orijentirana aktivnost koja se razvija tako da se djecu poučava vještinama specifičnog dešifriranja, prepoznavanja riječi i razumijevanja pročitanog. Ukazuje i na važnost redovitog čitanja s djecom pa ističe i čitanje prije spavanja jer tvrdi da postoje brojni dokazi kojima se predškolskoj djeci znatno pomaže ako im se čita i tako ih se uvede u svijet knjiga.

Reading Rockets prenosi zaključke Libermana, Shankweilera i Libermana prema kojima su čitanje i pisanje stečene vještine koje se postepeno razvijaju. I dok je govor prirodan, ne može se isto reći za čitanje i pisanje. Uz podučavanje, kažu, djeca obično krenu učiti čitati u dobi od pet ili šest godina i treba im nekoliko godina da u potpunosti svladaju tu vještinu. Sofisticirano čitanje s razumijevanjem razvija se tek kroz godine školovanja.

Čitaj i ti!

Prijavi se na newsletter i među prvima saznaj novosti, zanimljivosti i savjete

Izvor: G. Reid Lyon – Zašto čitanje nije prirodan proces, Dijete, vrtić, obitelj: Časopis za odgoj i naobrazbu predškolske djece namijenjen stručnjacima i roditeljima, Vol. 8, No. 28
Education Week: How do kids learn to read? What the science says?
Foto: Pexels